Galerija Vjeko Božo Jarak - Podkosa

U Čapljini pak, zauzimanjem smionih volontera Založbe u proteklih je nekoliko godina u reprezentativnom prostoru Hrvatskog kulturnog središta priređeno 13 izložbi, otvorena gradska knjižnica te računalna radionica, ustrojeno uredništvo koje brine o nakladničkom programu Založbe i organizirana je sustavna potpora radu hrvatskih kulturno-umjetničkih društava. Na trgovima i parkovnim prostorima grada Čapljine, uz mecenatsku potporu Založbe, postavljeni su spomenici Kralju Tomislavu kipara Petra Barišića, zatim Hrvatskoj slobodi kipara Kuzme Kovačića i slikaru lvi Dulčiću kipara Josipa Poljana. Založbinim utemeljenjem likovne kolonije u kojoj sudjeluju slikari raznih likovnih poetika i naraštaja, grad Čapljina i njezina okolica poznata po prirodnim ljepotama i antičkoj baštini, afirmirani su kao živo ljetno stjecište suvremenih umjetnika. Naposljetku, na poticaj prof. Vjeke Bože Jaraka, vrsnoga poznavatelja opusa istaknutih hrvatskih i bosansko-hercegovačkih umjetnika 20. stoljeća, pokrenuta je zamašna obnova i ukrašavanje ponutrica hercegovačkih crkava i kapela susvremenom umjetničkom građom. Redom su to djela ovjerovljenih umjetničkih i sakralnih vrijednosti koje s jedne strane snaže kršćanski svjetonazor puka, čuvaju duhovnu tradiciju hercegovačkog podneblja a s druge strane u velikoj mjeri upotpunjuju i obogaćuju umjetničku i kulturnu baštinu Bosne i Hercegovine.

Djelatnost „Založbe kralja Tomislava” temelji se na doprinosu njezinih utemeljitelja na potpori pojedinaca koji ulažu golemi trud i materijalna sredstva u afirmiranje nacionalnih i univerzalnih umjetničkih vrijednosti postojano svjedočeći tko su i kojem uljudbenom krugu pripadaju. Prof. Vjeko Božo Jarak najistaknutiji je među pojedincima po višekratnim donacijama velikog broja umjetnina za crkvene zbirke i galerijske ustanove u Hercegovini. Tijekom višedesetljetne svećeničke i profesorske službe, koja ga je rano odvela u strani svijet, neumorno je posjećivao atelijere najvećih umjetnika svoga vremena i od njih naručivao kompozicije religiozne tematike te birao i otkupljivao djela klasične slikarske i kiparske motivike. Njegovo iskreno oduševljenje spram suvremene likovne umjetnosti često je bilo nagrađeno i vrijednim darom u obliku slike ili skulpture iz posve intimne sfere njihovih opusa. Stvorio je tako vrlo bogatu i vrijednu zbirku umjetnina stilske i motivske raznolikosti koju je, u skladu sa svojom samozatajnom prirodom, zarana odlučio darovati gradovima i crkvama svoga zavičaja pa se ta mjesta njegova djetinjstva danas mogu pohvaliti magistralnim slikama Iva Dulčića, Frana Šimunovića, Zlatka Šulentića, Ljube Ivančića, Slavka Šohaja, Đure Sedera, Josipa Biffela, Ljube Laha te skulpturama Frana Kršinića, Ksenije Kantoci, Šime Vulasa, Krune Bošnjaka, Marije Ujević Galetović, Stipe Ledića, Josipa Poljana i mnogih drugih umjetnica i umjetnika mlađih naraštaja.

U stalnom postavu Galerije u Podkosi također prednjače značajna i reprezentativna djela spomenutih autora, a k tomu i začudni vitraji Ede Murtića Ive Šebalja. Zasigurno, zajedničku nit koja povezuje različite autorske poetike na izlošcima figuralnih i apstraktnih izričaja, nalazimo u razvidnoj ukorijenjenosti u hrvatsku likovnu baštinu sakupljača Jaraka i po njemu odabranog autora. Obojica su jedinke u kulturnom mnoštvu koje ih okružuje, ali jednu će sliku samo jedan autor naslikati i samo će je jedan sakupljač čuvati za pokoljenja. Umjetnik odabire sredstva, načine i teme da stvori djelo, a sakupljač upravo to djelo ustoličuje na pijedestal povijesti. Obojica su kreatori i obojica su neophodni da bi djelo postojalo i živjelo, a u slučaju zbirke prof. Jaraka i da bi ispunilo altruističko poslanje. Nimalo slučajno, čini mi se, da je svećenik i intelektualac osobito sklon umjetnicima te samozatajni literāta u predmetima svoga sakupljačkog žara također tražio uzajamnosti svojeg viđenja zbilje i svoje velike ljubavi prema domovinskim prostorima i svjetlosti zavičajnog podneblja. Pođimo stoga prof. Jarkovim tragom i promotrimo djela u jednom više razložnom, nego šturo kronološkom ili abecednom redu. Za prolog izložbe ističemo tri prvaka hrvatskog modernog slikarstva, znakovito svi iz Dalmacije i svi isprepleteni međusobnim utjecajima: Frano Šimunović, Ivo Dulčić i Ljubo Ivančić. Stvarajući na tragu tražitelja nacionalnih i regionalnih komponenti i kolorističkih propitivanja, nadahnuća su crpili u rodnom krajoliku i nepresušnoj sakralnoj tematici. Ostvarili su svaki ponaosob izrazito kreativni likovni izričaj i djela posve individualiziranih rukopisa koja su desetljećima bila uporišta mnogim mlađim slikarskim naraštajima.

Iz herojskog razdoblja zagrebačkog „Proljetnog salona” koji je hrvatsku modernu umjetnost dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća snažno okrenuo ekspresionizmu poteklo je slikarstvo Zlatka Šulentića. Nakon kolorističkih apogeja iz prve faze stvaralaštva Šulentić je svoju paletu ispunio senzibilnim tonalitetima i nizom skladno ugođenih krajolika emotivnih biblijskih prizora.
Nastavljači kolorističke komponente hrvatskog modernog slikarstva nesporno su i Edo Murtić, Zlatko Prica i Zlatko Keser koji su u zbirci zastupljeni karakterističnim slikama njihova likovnog govora. Za Pricu su to neposredni prizori s damama u šetnji ili u žurbi za nekim poslom kojima je ispunio mnogobrojne uljane slike iz ciklusa „Opatijski kišobrani”, a za Murtića su to apstraktne kompozicije snažne gestualnosti i primorski krajolici neugasiva sjaja. Dva desetljeća mlađi i još vrlo plodni Keser zastupljen je fantazmagoričnim kolorističkim inscenacijama na granici figuracije i apstrakcije. Slavka Šohaja, Josipa Biffela, Ljubu Škrnjuga i Dragicu Cvek možemo nazvati „glazbenim kvartetom” ove zbirke. Svaki u svom autentičnom izričaju neponovljivim rafinmanom slika prizore ,zvonke” tišine poštujući osnovna načela realizma. Za prepoznavanje tona i ugođaja promatraču njihovih slika nije bitno da li stoji pred Biffelovim sjećanjem na dramatičnu 1573. godinu, Šohajevim introspektivnim autoportretima, Škrnjugovom vedutom grada u smiraj dana ili pred nevinom nevjestom Dragice Cvek. Doživljaj je uvijek isti – susret s djelima nepatvorene senzibilnosti koja svjedoče iskonskim vrijednostima umjetničkog čina. Đuru Sedera i Josipa Vaništu u korpusu zbirke povezuje korjenita mijena slikarskog izričaja koja se kod obojice slikara dogodila nekako u isto vrijeme. I Seder i Vaništa nekadašnji su članovi „Gorgone”, avangardne skupine umjetnika koja se zalagala za nekonvencionalne oblike izražavanja, a početkom sedamdesetih godina netom minuloga stoljeća obojica napuštaju „gorgonaški” minimalizam i monokromiju te se okreću kolorističkoj ekspresij. Seder izražajnoj gesti i sakralnim motivima, a Vaništa rafiniranom tonskom slikanju omiljenih krajolika karlovačkog četveroriječja.

 Slike tihožitja Nikole Reisera, Ivana Lovrenčića i Ljube Laha triptih su inovativnog promišljanja prostora nature morte koji zrcali tri posve originalna stila interpretiranja klasičnog slikarskog motiva. Veličajnost njihovih opusa, pa malih slika s cvijećem, igračkama i voćem, jedinstvena je po tomu što su stvarali mimo likovnih trendova druge polovice 20. stoljeća i u tom burnom razdoblju previranja stasali i opstali na sâmom vrhu slikarskog brijega postmoderne.
Kiparski segment zbirke također obiluje izvanredno vrijednim i zanimljivim djelima raznovrsne tematike i građe od kojih su sazdana. Kiparstvo je vrlo zahtjevna umjetnička disciplina koja traži vrsno vladanje tehničkim vještina poput klesanja, drvorezbarstva, čak varenja, potom lijevanja, brušenja i cizeliranja. Izradba kipa je, dakako, i vrlo skupa djelatnost pa stoga skulpture rjeđe susrećemo u privatnim zbirkama. Crkva se u zahtjevnom procesu stvaranja kiparskog djela iskazala kao pouzdani naručilac i poticajni partner kiparima tijekom minulih stoljeća, a tako je i danas. Katedrale, župne crkve, kapele i samostani u suvremenoj kiparskoj umjetnosti danas su važna uporišta njezina opstanka, a sve duži lanac umjetnosti sklonih župnika, svećenika i samostanske braće jamstvo su njezina kontinuiteta. Prof. Vjeko Božo Jarak karika je tom lancu s najdužim stažem i osobitim zaslugama. Uvjeren da umjetničko djelo, pogotovo skulptura u javnom prostoru, višestruko pojačava duhovnu poruku i stvara kulturnu klimu u kojoj će humanost nadvladati brutalnost, poticao je suvremene kipare da se ogledaju u portretnoj plastici i sakralnim temama. Kada je, pak, birao djela za svoju zbirku temeljni kriteriji za uvrštenje bili su autentična kiparska osobnost autora te inovativna interpretacija oblikovne tradicije predaka.

 Izrazito prepoznatljive kiparske osobnosti u zbirci predvodi najstariji i svakako jedan od najglasovitijih hrvatskih kipara, Frano Kršinić. Omiljeni motiv majke i djeteta majstor je tijekom više od šest stvaralačkih desetljeća interpretirao u mnogobrojnim inačicama i raznovrsnoj građi, a pred nama je zasigurno jedna od najdojmljivijih – intimistička brončana kompozicija majke koja plete kose djevojčici skutrenoj u njezinu krilu. Ksenija Kantoci veliki je dio svoga opusa posvetila istoj temi. Kod ove izvanredne kiparice koja predvodi umjetnike novofigurativnog izričaja i čija se umjetnost nesporno oslanja na oblikovnu tradiciju predaka, osim skulptura majki iz Dalmatinske Zagore, najzastupljeniji motiv za kreativni autorski čin su Krist i Njegova žrtva.

Kruno Bošnjak, Šime Vulas i Josip Poljan potekli su iz različitih podneblja i razdvaja ih gotovo po desetljeće u sazrijevanju i postizavanju vlastita kiparskog rukopisa, ali ono što im je zajedničko i što jasno razabiremo u zastupljenim djelima jeste njihovo nastojanje da skulpturi, nakon dominacije apstrakcije, vrate njezin prapočetak i simbolički značaj. Poljan je obdaren poetskom imaginacijom koja ga vazda potiče da sitna bića pretvara u velika znamenja. Bošnjak je izraziti figurativac i odličan portretist, a Vulas je posve uronjen u zavičaj iz kojeg crpi nadahnuća za oblikovanje skladnih mreža jedāra koje postaju kiparski simboli njegovih i naših sjećanja. Kipar Zdenko Grgić koji se uspješno okušao i kao autor uređenja pročelja i ponutrica nekoliko crkava u Bosni i Hercegovini, na ovoj je zbirci zastupljen s dva slikarska rada. Jedan je religiozne tematike a drugi je izvanredni autoportret. Izveden u pastelu i s odlično pogođenim izrazom markantnog lica ovaj rad svjedoči da je Grgić vrlo dobar portretista kojem stilizacija fizionomije ne odmaže, nego upravo snaži dojam autentičnosti.
Portretno kiparstvo zastupljeno na ovoj izložbi, osim umjetničkog ima i kulturološki te memorijalni značaj. Jer, izvanredni psihološki portret prof. Jarka kojeg je načinila Marija Ujević i prikazani velikani iz nedavne prošlosti budućim će naraštajima svjedočiti samozatajnoj prirodi velikog donatora i velikanima kulture i umjetnosti s kojima je prijateljevao i čija stvaralaštva je iznimno cijenio. Primjerice, ekspresivni portret slikara i kipara Raula Goldonija kojeg je načinio kolega Valerije Michieli, a prijatelj Jarak odmah i otkupio; ili nadahnuto artikulirani reljefni portreti u terakoti autorice Đurđe Gudlin Zanoški koji prikazuju umjetnike Janeša i Dulčića te teologa Künga. Ovaj niz kruni Poljanova studija za spomenik Dulčiću, slikaru kojeg je prof. Jarak neizmjerno štovao i stoga inicirao podizanje njegova spomenika u Čapljini.

Bujnost umjetničkih izričaja prisutnih u zbirci koju predstavljamo brojnost autora te raskoš motiva i nadahnuća ovjerovljuju spoznaju neprocjenjivom doprinosu umjetnika za opstojnost naše humanističke uljudbe, očuvanje identiteta i obranu nacionalne kulture od svake ugroze. Stoga valja zaključiti: promicanje umjetničkih vrijednosti afirmacija njihovih kreatora obveza je i poslanje kojima smo dužni služiti, jer umjetničko stvaralaštvo kruna je bogatstva svakog naroda.

prof. Biserka Rauter Plančić
Zagreb, svibanj 2010.

Kroz pravokutne dvodimenzionalne prostore dolazi se do kružnog centralnog prostora – atrija, odakle se otvara pogled na nadolazeće scene za izlaganje umjetničkih eksponata -slika, skulptura, grafika, mozaika, vitraja,. Iz obora, pa preko prstenastog prostora za izlaganje minijatura, stiže se u imfluvij sa inicijalnom bistom i ponovo u pravokutne zatvorene prostorije i otvorene prostore vrtova.. Kretanje se, dakle, odvija po principu amfilade otkrivajući pri tom heterogene scenske percepcije. Distancirana od prisutnih zgrada, cilj ovoj enklavi je bio, osim naglašenog otvaranja i izmjena sekvenci u enterijeru i doživljaj pri izlasku na esplanadu kao jedan od imanentnih impulsa prisutnih u ovoj kući kolekcionara

akademik, prof. dr. Zlatko Ugljen